Naša zemlja je u teškoj situaciji, ali da bi kriza narasla do nivoa kolektivne psihoze, kakva je na djelu u zadnjih mjesec dana u Bosni i Hercegovini, potrebna je i dodatno odgovarajuća podloga, teren na kojem je odavno posijano sjeme zla, čiji se plodovi ... manje više uredno podrezuju dok korijen ostaje čvrst i netaknut, šireći se sve dublje u zemlju.

Korijen naše nevolje jeste nacionalizam, koji je istovremeno i razlog i sredstvo u rukama onih koji obraduju ovu izmrcvarenu zemlju. Kao sto svi vrtlari znaju, monokultura u poljoprivredi iscrpljuje zemlju, pa su nakon uzastopnog uzgoja jedne te iste biljke primorani pronaći novu gredicu za sadnju.

Međutim, oni napredniji vrtlari, koji prate novije trendove, preuzimaju principe odgovornog bio vrtlarstva, čija se osnovna metoda uzgoja bazira na miješanju kultura unutar jedne gredice. Tako se zemlja manje iscrpljuje, a osim toga i različite kulture štite jedna drugu i pomažu u borbi protiv štetočina.

Elem, u našem slučaju štetočine ne samo da napadaju biljke, već su preuzele ulogu obrađivača zemlje, uredno je podijelivši u tri parcele na kojima već godinama uzgajaju iste lude gljive kojima hrane narod.

Isti onaj narod koji u međuvremenu, dok čeka sezonu dozrijevanja ove vrste gljiva, o kojoj je izgleda postao ovisan, pase travu i mirno preživa i preživljava.

Trenutna politička situacija u zemlji je proizvod onoga sto smo posijali na prošlogodišnjim izborima, a izgleda da su poljoprivrednici koje smo odabrali, ovaj put koristili prilično jaka umjetna gnojiva, budući da je efekt kusanja ovogodišnjih plodova izazvao poprilično burnu reakciju kod konzumenata.

Da nevolja bude veća, čini se da situacija nije bas ružicasta ni na globalnom obzorju. Neodgovoran odnos prema zemlji je uzrokovao globalno zatopljenje, koje se iz godine u godinu dodatno intenzivira. U doprinošenju pogoršanja razvoja ovog negativnog trenda prednjače upravo najveći svjetski veleposjednici, koji putem nametanja svog genetski modificiranog sjemena, pokušavaju ovladati svjetskim tržištem i primorati nas da sjeme i ubuduće nabavljamo bas kod njih.

Osim toga, nije im strano ni baciti pogled u tuđu baštu, pa još ako se u istoj nalazi nešto vrijedno pogleda i posjedovanja, primjerice nafta, e tada su osim pogleda spremni baciti i nešto konkretnije.

A u susjednoj bašti, bas tu preko puta naše, parcele su također podijeljene, a na gredicama se uzgaja ista kultura, na isti način, kao i kod nas. Da nevolja bude veća, svako malo jednom od komšija crkne krava, i onda se podozrivo gledaju ispod oka i međusobno sumnjiče, mašući vilama, motikama i ostalim oruđem. Nešto slično kao kod nas, i oni bi se najradije dogovorili o podjeli zemlje, ali ne mogu da se dogovore oko prava vlasništva.

U dublje analiziranje ne bih ulazio jer ipak sam ja poljoprivrednik, a ne pravnik. A nisam ni ekonomist, iako ne treba biti veliki ekspert u toj oblasti da bi se razumjelo da ovi naši domaći obrađivači međusobno dobro razumiju i sasvim solidno posluju, samo ako je to u interesu povećanja broja nula na njihovim bankovnim računima.

Nakon svega se postavlja pitanje kako se izvuci iz opisane situacije. Nekada prije bi se dizala kuka i motika, ali mi današnji biovrtlari smo miroljubiv svijet i pomenute alatke koristimo samo u radne svrhe.

Za izlaz iz ove krize bih preporučio neke osnovne metode iz prakse biološko organskog uzgoja. Miješanje kultura unutar gredice, računajući na međusobno pomaganje određenih biljaka u službi protiv štetočina, te sadnju kultura koje odbijaju nametnike na rubnim dijelovima parcela. Naravno uz upotrebu zaštitnih sredstava na biljnoj bazi.