Dakle, veceras pocinje Mostarski Interkulturalni Festival (MIF) i buduci da nisam na otvaranju puklo me da nesto napisem. Neki presjek desavanja, vlastitih emocija ili sjecanja, buduci da sam nostalgican samo kada pisem, dok se inace, u svakodnevnom zivotu, projiciram uglavnom u buducnost, pa cak mi i sadasnjost, u neku ruku, dodje kao platforma za vremenski salto naprijed.

Elem, koliko vidim i dalje sam odredjen vremenskim smjernicama unatoc tome sto, kada se foliram kroz zajebanciju, volim reci da vrijeme ne postoji. Ipak postoji, jebaji ga, i kako smo vec utvrdili dijeli se na vrijeme prije i poslije rata (ne racunajuci onaj period rata koji je ustvari vremenski vakuum, nalik na ne-vrijeme u kojem je dobri bog, koji ne postoji, stvarao vrijeme, svijet i ostale manje-vise poznate i nepoznate stvari).

Buduci da je ovo licno vidjenje MIF-a necu pisati o tome kako i zasto je nastao u glavama ljudi koji su ga inicirali, vec o tome kako je nastao i dozivljen u mojoj glavi. Moj prvi MIF (a treci ustvari) je bio 1999 godine. Nekih nepunih godinu dana prije toga sam se poceo druziti sa grupicom ljudi sa cijim ce se zivotima neumitno i skoro pa sudbinski ispreplesti i moj zivot. Godine koje su prethodile nasem druzenju su vrijedne jedino pomena i nisu tema nase danasnje emisije, pa cu ih samo spomenuti kao najgore godine svog zivota.

Poslijeratni period, napustanje Mostara, razocaranost i depresija, sastavljanje krhotina od vlastitog zivota u nadi da cu uspijeti sklopiti kakav takav mozaik, sliku svijeta koja bi mi omogucila prihvatanje postojeceg stanja stvari i opstajanje unutar istog ali bez pokoravanja vec sa zeljom da se borim za drugaciji svijet, drugaciji Mostar, drugacijeg sebe...

Tek sto sam se takoreci sastavio, nakon par godina kontemplacija kroz patnju, upada mi vec pomenuta ekipa u zivot i stvarnost zadobiva unedogled rastezljive konture potencijalno ostvarivog tj. unatoc svemu prozivljenom i pri punoj svijesti o trenutnoj situaciji ipak se sve cini mogucim. Ko nije probao taj osjecaj taj ne poznaje Utopiju i sta drugo da kazem osim jebi ga, iz ko zna kojeg razloga nije svima ni sudjeno da to dozive.

Blejanje na starom velezovom i zicanje za vino i ganju zamijenice povlacenje sa ulice, zatvaranje u vlastiti, mali geto i rad, kreativan rad prije svega, slikanje, sivanje, pravljenje kojekakvih skulptura, instalacija i raznih korisnih i manje korisnih stvarcica od najrazlicitijih vrsta materijala do kojeg smo mogli doci. Grupa se naziva Skart Art, materijal se gomila i odlucimo se napraviti izlozbu koja se desila u Liska ulici, u prostorijama Mirovnog projekta, mislim da se tako zvala organizacija ili sta vec. Izlozba je prosla jako uspijesno, barem iz moje perspektive osobe koja se ne kuzi u te stvari, ali bilo je gomila ljudi i cuge i svi su bili nekako veseli, a ja sam bio pijan ko deva i sa merdevina sam pjevao "O bella ciao"...

Tada su mnogi zeljeli kupiti nesto od izlozenih rukotvorina, pa smo tako i poceli prodavati radove, po minimalnoj cijeni. Kada smo uvidjeli da smo nesto i zaradili odlucimo se preseliti iz podruma u kojem smo radili te iznajmiti kucu u Podhumu.

Tu tek pocinje pravo druzenje i rad i tu dolazi i do prvih pravih kontakata sa ljudima koji su dosli raditi festival u Mostaru. Carolina, Sam, Jeremie, Jice, Paloma i neka oprosti koga sam zaboravio, mladi francuski (i spanski) studenti sa vizijom interkulturalnog i multidisciplinarnog festivala koji bi okupljao alternativne i non profit umjetnike i socijalno angazirane ljude sa Balkana i ostatka Evrope. Mi se kao grupa odlucujemo prikljuciti organizaciji MIF-a i preuzimamo neke obaveze unutar organizacije. Uskoro dolazi ljeto i moj prvi MIF. Sta da kazem, ja sam tada radio u pilani u Citluku i kada sam vidio sta se tu ustvari desava odmah sam uzeo slobodne dane, a nedugo nakon toga uvidjevsi da je vrag odnio salu te da se kotrljaju najbolji momenti mog zivota, dao sam i otkaz na poslu (jebo poso - bice posla).

U Mostar se dovlaci i iskrcava gomila freakova, squotera, anarhista, umjetnika svih fela i zanesenjaka sa svih strana, da sam ostao zatecen... jebo te kolko nas ima, cijeli jedan svijet. Non stop se nesto desava na sve strane. Klovnovi, zongleri, ulicni sviraci, koncerti, predstave, izlozbe, u Starom Gradu, na Aveniji, Fejicevoj, po rusevinama, na svim zamislivim i nezamislivim mjestima. Stalno upoznajes nekoga ko ti je super, idete na svirke ili idete gdje god zelite, blejite pored Neretve i osvicete razbacani po gradu koji je barem u tim trenutcima i u tvojim ocima dozivio jednu novu i potpunu transformaciju.

Festival nam je dao novo gorivo da nastavimo zivjeti i raditi kako smo i zapoceli. Toliko novih poznanstava, prijateljstava, toliko toga razmijenjenog, nije moglo proci bez pozitivnog efekta. Povezali smo se malo i na lokalnom nivou. Ekipa iz Alternativnog Instituta je tu, pa nevladina organizacija Mladi Most, dosta individualnih brijaca i brijacica koji ne pripadaju nigdje, a ustvari su svugdje, i volonteri iz Francuske koji su ostali zivjeti u gradu i pripremati iduci MIF zajedno s nama.

Bila je to jedna sira ekipa sastavljena od vise manjih ekipa i brojala je oko 50-ak ljudi koji su se druzili i radili svoje stvari, a zajedno pripremali naredni MIF. Iduci festival, kao i onaj poslije njega, samo je potvrdio svoju kvalitetu i nas zanos, isprofiliravsi se zasigurno u najbolji alternativni festival tih godina na podrucju bivse Jugoslavije, i to ne toliko zbog kvalitete njegovog programskog djela koliko zbog duha koji je tada vladao medju nama.

Svi smo prozivjeli kojekakva sranja tokom ratnih godina i pratio nas je osjecaj da smo izgubili najbolje godine koje smo htijeli vratiti po svaku cijenu. Mislim da se na temeljima te volje radjao zanos i motivacija da se radi festival i sve ostalo, a imali smo i jebeno puno toga za poruciti, za vrisnuti i na neki nacin kreativno izraziti neslaganje sa onim sto je bilo i sto jeste nasa realnost. Odjebati nacionalisticku mrznju, poslijeratni sistem vrijednosti i drustvenu hipokriziju.

To je nesto zbog cega cu uvijek biti ponosan na tu ekipu i uvijek ih voljeti i smatrati prijateljima bez obzira sto poznajem i njihovu/nasu/svoju drugu stranu, egotripove i kojekakva sranja.

Dakle, mozda je negdje jos bio slican festival ali nikako nije mogao imati taj autenticni zanos i osjecaj zajednistva koji je postojao tada na MIF-u, cisto zato jer da bi nastao jedan tako dobar feeling mora mu prethoditi suprotna krajnost, a mi smo samo jednom mogli izgubiti najbolje godine zivota u ratu i samo jednom pozeliti da ih vratimo nazad. To se moze samo jednom a svaki drugi put to ne bi bilo isto i to bi bila neka nova situacija i neko novo vrijeme. Tu atmosferu su osjetili svi koji su na mapi svojih ljetnih pustesestvija tih godina neizostavno ucrtali Mostar.

A sam Mostar kao Mostar je ustvari indiferentan prema svemu tome. Pokusavamo li zamisliti da grad ima dusu odvojenu od dusa ljudi u njemu, neku svoju dusu sklopljenu od sunca, rijeke, zraka svjetlosti dana i tame noci, onda mislim da je grad ostao ravnodusan tj. da je nasa stremljenja registrirao kao jos jedan krik i utopio ga u sebe. Valjda je ovaj grad utopio u sebe previse krikova da bi imao simpatija ili antipatija za bilo koga i bilo sta vise.

A ljudi u gradu su uglavnom odbacili festival i sve nas okarakterisali kao skupinu narkomana, pedera, komunista, prljavih i smrdljivih francuza i slicno, pa cak su i lokalni mediji dali svoj doprinos postojanju i odrzavanju takve slike. Ja sam se ispocetka bunio i reagovao na te natpise, analizirao zasto je to tako zeleci razumijeti odkud toliko negativnog naboja, a kada sam napokon razumio o cemu je ustvari rijec izgubio sam svaku volju da polemisem ili objasnjavam bilo sta oko toga.

A prolazile su i godine, zavrsavala je i ponovo osvojena mladost, ljudi su odlazili nekim svojim putevima, dobar dio je napustio grad, neki se pozenili i poudali cak... Uglavnom ekipa se na neki nacin raspala mada se proslost jos uvijek osjeca blizu nesto nas neumitno udaljava od nje i vuce naprijed u nesto novo. Takav je barem kod mene osjecaj. Uglavnom eto mene sutra u Mostar da se malo druzimo.

Ovaj MIF mi nije kao onaj MIF ali sta je tu je mi je drago sto se desava, ni mi vise nismo oni mi, jebaji ga. To me ne sprijecava da prekinem apstinenciju i ne smlatim bocu vina, mozda cak i dvije...