Poezija napisana na komadu papira i prikucana na drvo tamo nekih ratnih godina u Mostaru, svjedočanstvo onih koje niko nije pitao ništa i koji svakako nisu ni imali pravo glasa dok je govorilo oružje....
Aleja platana (od Rondoa prema Kalemovoj) gdje je moj prijatelj pronasao ovu poeziju danas je natkriljena novoizgrađenom betonskom džunglom. Ovdašnji status quo je debelo zacementiran betonom a njegovi konstruktori žive daleko od naše realnosti. Tragovi njihovog postojanja označeni su tržnim centrima, bankama, prodavnicama brze i nezdrave hrane, sportskim kladionicama i luksuzno opremljenim mjestima jeftine zabave. U svijetu te plastificirane stvarnosti i pod okriljem veličanstvene tišine noći čak se i lutke iz izloga doimaju nekako ljudski tužne. Nisam siguran je li poezija autorski uradak nekog mostarca/ke ili je odnekud prepisana i objavljena na taj način ali se tako savršeno uklopila u vrijeme i mjesto da mislim da je mogla biti napisana samo u Mostaru i samo u prvoj polovini devedetih.
EPITAFA KRIK
Kako bi sad
Izgledao svijet i
Ovaj ranjeni grad
S nama!?
Ali
Tužan i ružan je
Bez nas
S bolnim i
Beskrajnim rastankom.
Ni krive
Ni dužne
Podijelili ste nas
Na lijevake i dešnjake;
I bez mržnje
Pucali smo na vršnjake.
A dorasli za život
Nismo bili.
Za ljubav
Nama ste poklonili
Smrt i granate.
Sve zbog vas,
Zbog gladnih kojota,
Gurnuti smo
U pakao vršnjaka;
Zbog vas idijota
Sad
Spijemo u parku
A epitaf:
Samo od rođenja i smrti
DVADESETOGODIŠNJAKA.
I nije vas sramota.
Jauk se prolama
Grobištem
Preoranih duša
U sahranjenom proljeću
A vi:
Bez srama.
Prokleti da ste,
Bezdušnici!
Divlji vuci-
Prokletnici;
Vi smrdljivi
Razvratnici,
Što nam se
Smrću prežderavate
Zar još mislite:
Da grijeh ne priznate!!!
Da nas niste
Na vašoj crti
Gurnuli u grob,
Jutros bi
Radošću PROLJEĆA
Buketom cvali.
Prokleti da ste
Zbog naše smrti !!!
...koliko samo često prolazeći ovuda vodim imaginarni dijalog sa osobom koja je ovo napisala. Pitam se je li svjesna koliko nje još uvijek ima ovdje i kako nas je neumitno povezala onog časa kada se u njoj (ubijeđen sam da je riječ o djevojci) prelomila tišina koja je nagnala da napiše te riječi, izađe u grad (možda i za vrijeme trajanja policijskog sata) i ljuta, razočarana i uplašena zakuca EPITAFA KRIK na drvo. Mislim da sada živi negdje daleko i da je sretna. Volio bi da zna da se moji koraci nastavljaju na njene stihove....