Desili su se i nasilni protesti boraca. Nekako se znalo da će u istoriju poslijeratnih bosanskohercegovačkih protesta ući i nasilni protesti boraca. Vlada je uvijek varala sve i radila na štetu svih kategorija društva, studenata, radnika, penzionera, boraca… ali jedina realna prijetnja i mogući nasilan odgovor očekivao se od strane boračke populacije. Svi smo znali da jedino oni imaju potrebnu snagu, spremnost i moralni kredibilitet kod naroda da se odluče na takav korak.
Jučerašnjim protestima ispred zgrade Vlade Federacije BiH borci su nasilnim putem krenuli rušiti vlast i desilo se što se desilo. Konačan bilans broji sedamdesetak povrijeđenih među borcima i policajcima i demolirana vladina zgrada. Ovim je istrošen potencijal protestne prijetnje boračke populacije. Eto, desilo se i to, osvanuo je novi dan i koliko vidim ništa se nije promijenilo. Možda su borci trebali zauzeti zgradu, možda im se narod trebao pridružiti i završiti posao po kirgistanskom modelu ili je nešto treće trebalo da se desi, ali dan nakon nasilnih boračkih protesta osvanuo je prelijep proljetni dan i sve je ostalo isto.
Iako sam pacifističkog svjetonazora nije mi namjera filozofirati o moralnoj upitnosti nasilja kao metoda borbe za društvene promjene. Jednostavno se jučer nasilje pokazalo kao neefikasno u našim okolnostima i sa nama ovakvima. Vlada se više ne treba bojati nasilnih protesta boraca jer teško da će se isti ponoviti, a i kada bi se ponovo desili vjerovatno bi bili brzo spriječeni puno brutalnijom policijskom reakcijom.
Prateći mišljenja građana čini se da ni “aureola boračke svetosti” ne sjaji više tako jako u očima naroda. Za to su najvećim dijelom krivi lideri boračkih organizacija i sami borci koji su kompromitovali vlastitu poziciju pristajanjem uz određene političke opcije, zagrljajima sa kriminaliziranim premijerima, borbom samo za vlastite interese i stajanjem rame uz rame sa policijom štiteći tada od gnjevnih građana zgrade institucija koja danas ruše. Po samo društvo je dobro da se na borce i njihove organizacije prestane gledati kao na moralne vertikale jer zbog svega prethodno pobrojanog oni to nisu. Za borce, kao i za ostale ugrožene socijalne kategorije, treba tražiti najpravednije moguće riješenje u okviru realnih mogućnosti. Tome će najviše doprinijeti borci sami tako što će prozrijeti one koji im daju neodrživa obećanja u svrhu predizbornog prikupljanja glasova a zatim se metalnim ogradama i kordonima policije ograđuju od njih.
Umjesto pristajanja uz političke opcije koje su nas sve zajedno dovele tu gdje jesmo (kratka obavijest ako ima neko da ne zna gdje smo, na dnu smo) borci bi trebali stati zajedno sa ostalim udruženjima nezadovoljnih i ugroženih kategorija stanovništva. Neki od njih već skoro mjesec dana organizuju i najavljuju velike prvomajske proteste, što je odlična prilika da se pokaže snaga građanske opozicije tj. nas samih. Izlazak na prvomajski marš je važniji i od izlaska na izbore. Glasanjem na izborima dajemo legitimitet političkim strankama i u najboljem slučaju biramo manje zlo dok izlaskom za 1. maj dajemo legitimitet sebi samima i vlastitoj snazi. Samo svijest o građanskom zajedništvu i važnosti vlastite uloge može donijeti suštinske i neophodne promjene.
Međutim ako ovo naše rascijepkano društvo ima s nečim problem onda definitivno ima problem sa zajedništvom. Etnička podijeljenost zemlje ustvari je model za podijeljenost na svim nivoima i to je najbolje vidljivo po brojnim štrajkovima i protestima koji se svakodnevno, nepovezano i razdvojeno, dešavaju u zemlji. U takvoj situaciji je moguće da unatoč pozivima za prvomajski marš od strane pokreta Dosta, borci organizuju svoje proteste desetak dana ranije ili recimo sindikati najave svoje proteste za taj dan, ali na drugim mjestima i u različito vrijeme, dok se ostale organizacije i udruženja građana prenemagaju da li da se priključe maršu ili ne, najčešće zbog sujeta povrijeđenih prethodnim međusobnim konfliktualnim odnosima , konkurentnosti itd. Bez obzira na motive podijeljenosti porazna je ta nesposobnost nadvladavanja vlastite sujete radi neophodnog ostvarivanja zajedništva, kao i neprepoznavanje simboličke važnosti Prvog maja, što direktno upućuje na nepostojanje ostvarive strateške političke vizije te i takve građanske opozicije u cjelini.
Još bih na kraju ove moje bučkuriš priče spomenuo moje mišljenje o izvještavanju Federalne televizije prema konkretno jučerašnjim protestima boraca. Ne moze se svaki ponedeljak puštati politički magazin 60 minuta onakav kakav je (iako ga ja lično baš takvog volim) i poslije njega svaki put partizanski film (iako i sam poštujem partizansku narodnooslobodilačku borbu) i Mladena Marića i Paralele (iako i njega i gledam i cijenim) i općenito cijelo vrijeme djelovati kao televizija koja je opozicija sistemu i na neki način svojim porukama podsticati na proteste, pa zatim kad se oni dese onako se posrati po ljudima. Nije fer od FTV.