Protestovalo se zadnjih dana i mjeseci, širom bivše nam zajedničke zemlje, za generale, pukovnike, zapovjednike... Uglavnom ove naše, domaće, ali nisu izostali ni skupovi podrške onima izvan Balkana (vidjeti pod “skup podrške Gadafiju u Beogradu”), baš kao da nam nije dosta i ovih lokalnih.

Generale privode, hapse i optužuju na osnovu potjernica za ratne zločine koje su raspisale sve zemlje učesnice ratova na prostoru bivše Jugoslavije, a istu ulogu ima i Međunarodni krivični sud u Hagu. Haški sud, opravdano ili neopravdano, mnogi smatraju političkim, antisrpskim, antihrvatskim, anti (dodaj kvalifikaciju po želji) sudom, međutim, činjenica je da domaći sudovi nisu spremni i sposobni procesuirati zločine koji su se ovdje desili, pa sud u Hagu, kakav god da je, ostaje jedini koji donosi minimum pravde za žrtve i njihove porodice.

Nije mi cilj lamentirati nad pomenutom nespremnošću domaćih sudova već ukazati na nešto što me mnogo više zabrinjava. To je militarizovana nacionalistička svijest velikog dijela društva koje ne da ne želi vidjeti vlastite zločine, nego u njima ne vidi ništa loše. Tako se ovih dana u Hrvatskoj, a povodom haške presude generalima Gotovini i Markaču, za zločinjene počinjene tokom i nakon vojne operacije Oluja, pokrenula čitava lavina gnjevnih reakcija i protesta. U čitavom tom rusvaju potpuno izostaje bilo kakav oblik kajanja ili žaljenja zbog počinjenih zločina i žrtava. Prema njima nema nikakvih emocija, oni se u cijeloj priči doživljavaju kao kolateralna šteta ili se ne doživljavaju uopšte. S druge strane međutim pršti od emocija izrazito negativnog karaktera. Mržnja, bijes i srdžba, namijenjeni su onima koji su stavili ogledalo pred ružno lice nacije natjeravši je da se pogleda u njemu. To ogledalo pred naciju je najvjerovatnije postavio bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, proslijedivši haškom sudu tzv. “brijunske transkripte”. Riječ je o tonskim zapisima razgovora hrvatskog vojnog i političkog vrha uoči vojne operacije Oluja, koji čine okosnicu presude hrvatskim generalima. Tom presudom se tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman označava kao vođa udruženog zločinačkog poduhvata, a na temelju njegovih rečenica s Brijuna, gdje govori o tome kako Srbi trebaju nestati iz Krajine. Tokom i nakon Oluje došlo je do etničkog čišćenja, ubistava civila i spaljivanja njihovih kuća, što potpuno odgovara planovima koje je hrvatska vrhuška dogovarala na Brijunima.

U svemu ovome najstrašnije je to što najveći (ili možda najglasniji) dio društva ne vidi problem u onome što se desilo, već se bijes usmjerava na one koji su to otkrili široj javnosti. Traženje kazne za glasnika koji otkriva neugodnu istinu, umjesto za vinovnike zločina, najbolji je pokazatelj nedostatka moralnih vrijednosti u društvu. Nije ovo naravno samo hrvatski ekskluzivitet. Ista stvar se dešava i u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Žrtve ni istina o njima kao da ne zanimaju ni pravosuđe ni obične ljude, bilo da se radi o mladim vojnicima iz Dobrovoljačke ulice ili o civilima u Dubrovniku. Zbog nepravde nanešene njima i njihovim porodicama neće biti na hiljade bijesnih građana na ulicama, ali će se kuka i motika podići zbog Gotovine, Vučurevica, Divjaka (uzimam ih kao recentnije primjere i namjerno ih trpam u isti koš, ne zbog toga sto mislim da su oni isti nego što je motiv društva koje im daje podršku jednako pogrešan na svim stranama). U tome je naša tragedija, a manje je u cijeloj priči bitno jesu li ti generali i zapovjednici krivi ili ne. Krivi smo mi.