Jučer je u Sarajevu završen 5. filmski festival o ljudskim pravima “Pravo ljudski”, inače, po mom skromnom mišljenju, najbolji festival u gradu. Zašto to mislim? Pa festival “Pravo ljudski” za mene predstavlja puno više od tematike bavljenja ljudskim pravima, termina koji od izlizanosti upotrebe i opšte neprimjenjivosti istih uglavnom služi za samoironičnu šprdnju (podsmijavanje vlastitoj muci) ili asocira na dosadu, seminare i okrugle stolove. Radi se o festivalu koji prikazuje život kroz filmove koji ne ostavljaju ravnodušnim i gdje nakon svake projekcije osjetiš emotivnu reakciju i potrebu da pričaš ili reaguješ na neki način.
Filmovi koje gledamo na ovom festivalu su uglavnom dobro urađeni tako da vas tematski tok priče nikada ne vodi u dosadu, a činjenica da su rađeni po istinitoj priči svakako doprinosi jačoj emotivnoj involviranosti i svjesnosti da smo ustvari svi dijelom radnje, u onoj mjeri u kojoj smo svi ljudi, politička i društvena bića, stanovnici planete Zemlje. Ti si u filmu baš kao u nekoj vrsti drugačijih 3D filmova čija se tehnologija ne bazira na širini, visini i dubini slike, već na širini, visini i dubini emocije.
Festival “Pravo ljudski” približava neke stvari o kojima većina nas nema pojma. unatoč tome što živimo u informacijskom dobu i zatrpani smo informacijama sa svih strana. Problem našeg neznanja vjerovatno i leži u toj zatrpanosti zbog koje često propustimo ono što je bitno. A filmovi koje gledamo jesu bitni jer to su priče o životima ljudi, o nama. Radi se o pričama koje pomjeraju, izazivaju rekaciju, motivišu i podstiču na djelovanje. Gledajući naprimjer uslove života i rada “rezača brodova” u Bangladešu postajemo svjesni nepodnošljivosti te situacije i potrebe da se takvo srozavanje ljudskog dostojanstva momentalno zaustavi. Nisam znao ni da je diktatura u Portugalu trajala preko četrdeset godina tokom prošlog vijeka, niti o šteti koju su zapadni antropolozi nanijeli plemenima u Amazoniji. Osjetio sam solidarnost sa egipatskim Zabaleenima koji kupe smeće u Kairu i recikliraju ga (oko 80% otpada) u svom predgrađu, a sada imaju problem sa stranim kompanijama koje je unajmila vlada da se brinu oko odlaganja otpada, ostavivši tako Zabaleene bez posla. A nadu u moguće pomirenje nakon počinjenih zločina donosi film o Kambodži i masakrima koje su počinili Crveni Kmeri na poljima smrti.
Za kraj da spomenem da je ove godine bilo više i filmova i publike, što je najbolji znak da se ovaj festival profilira i jača u svakom pogledu. Nadam se da će tako i nastaviti i da će se osim u glavnom gradu ovi filmovi prikazivati i na drugim mjestima.