Moram priznati da su me ipak malo iznenadile reakcije političara i stranaka na analizu i objavljivanje podataka vezanih uz dosljednost sprovedbe obećanja datih pred izbore 2006., koje su iznesene na web alatki: istinomjer.ba.
Naravno, treba uzeti u obzir i osjetljivost perioda predizbornog imidža, kao i populistički karakter same alatke, no ništa od toga ne može sakriti ono najvažnije što ostaje ogoljeno u javnom diskursu: političari su stjerani u kut.
Bilo da u reakcijama političara preovladava pokunjenost ili ljutnja, ovisno o temperamentu ili vlastitoj PR strategiji, ništa ne može sakriti činjenicu da nemaju šta reći u svoju odbranu, da su se našli u neobranom grožđu.
No, unatoč svemu tome, moraju raditi na vlastitoj promidžbi.
Razumije se, nije im lako. Imam neki varljiv osjećaj da će, ako ništa drugo, narednih mjesec dana biti pažljiviji u obećavanju.
Jučer sam naišao na potpuno bijele bilborde sa natpisima: "PRIBLIŽILI SMO DRŽAVU EU I NATO-u"; ili: "RADILI SMO NA JAČANJU USTAVNIH REFORMI I DRŽAVE". To ukazuje na činjenicu da su vladajuće strukture svjesne "grijeha vlasti (vlastitog grijeha)”, no to u njihovom slučaju ne uključuje sram, već tek strah od gubitka pozicija i nelagodnost uslijed javne osude.
Druga stvar koju ćemo primijetiti u nepotpisanim predizbornim porukama je hvalisanje nedovršenim ispunjenjem obećanja: „Radili smo, ali nismo uradili“, „približili smo, ali nismo doveli“, „Jesmo, ali nismo“ - logika je vlasti. Da je barem neko od njih spreman preuzeti odgovornost i javno priznati vlastiti neuspjeh, možda bi izgubio na procentima izbornih glasova, ali bi makar za budućnost posijao mrvicu nekog moralnog integriteta.
Premijer RS-a otvara uskotračne pruge i promovira turizam. Obrazlaže to ovako, parafraziram: „uvijek kada bih dolazio u Višegrad i pitao ljude šta im treba, oni bi rekli da žele da se vrati Ćiro“. Premijer ne zna, a ni narodu predodžba nije najjasnija, šta se ustvari traži kada se traži Ćiro? Ne traži se hrpa pokretnog gvožđa, već konstantni progres/napredak kojim se Ćiro vodio. A progresivnosti nema, i nikad je nije bilo kod onih čija je moć garantirana zapaljivom nacionalističkom retorikom.
Pravo je pitanje: da li narod zaista zna? Sumnjičavost se veže uz iskustva po pitanju čorbe podgrijane na narodnom znanju. Ne bih kušao iz iste činije makar bio proglašen elitistom. U jedno sam ipak siguran: narod je svjestan bijede i podijeljenosti, bez obzira što se to ne manifestira na izborima. Samo se čini da ne znaju kako reagirati na sve to, a po inerciji dešavanja pokrenutih po dolasku lažne demokratije, lako ga se uvijek zaglupi virusom nacionalističke demagogije. Pitanje druge prirode je: da li narod zaista zaslužuje ono što uslijedi nakon toga?