Ovaj, kao i svaki dosadašnji predizborni period, osim pojačane nacionalističke retorike, optužbi i međusobnih podmetanja političke klase, prati kampanja i brojne inicijative koje imaju za cilj povećati broj glasača na izborima. Ne bi, barem što se mene tiče, u tome bilo ništa loše ni neobično, da svaki put tu kampanju ne prati i odiozna doza agresivnosti prema neglasačima koji maltene ispadoše krivi za sve loše što se dešava u društvu.
Svega se čovjek može naslušati od boraca za glas više, od uskraćivanja prava na iznošenje vlastitog političkog mišljenja neglasačima do prijedloga po kojima bi se neizlaženje na izbore novčano kažnjavalo.
Odakle dolazi taj skoro pa prezirući odnos prema izbornim apstinentima? Uglavnom iz dva tabora: ili iz opozicije, najvećim dijelom SDP-ovski orijentisane ili iz redova nevladinih organizacija kojima je svaki predizborni period dobra prilika da kroz projekte poboljšaju vlastiti budžet.
Opozicionari su kivni na neglasače jer iz nekog razloga smatraju da su oni neka vrsta njihovih politički neosviještenih istomišljenika čija pasivnost spriječava izbornu pobjedu opozicije. Umjesto da se kroz samokritiku pozabave mangupima u vlastitim redovima (da ne nabrajam sada afere i pogrešne poteze opozicije o kojima je već sve napisano) oni prebacuju odgovornost na druge. Što se tiče nevladinih organizacija tu nema baš toliko strasti i emocija kao kod opozicionara. Oni su jednostavno plaćeni da to odrade. Ko to plaća? Uglavnom donatori nastali pod okriljem najjačih globalnih igrača. Zašto? Zato da ublaže pogubne posljedice politike i ekonomije koju su uspostavili u skoro svakom dijelu svijeta, pa tako i kod nas. Naravno, čine to i da bi održali privid mogućnosti promjene jer promjena jeste vapijuća i neophodna.
Ne radi se ovdje o nekoj teoriji zavjere niti su krivi samo pomenuti, barem jednako, ako ne i u većoj mjeri, smo krivi i mi “obični smrtnici”, “mali ljudi” ili nazovi nas kako hoćeš. I to nismo krivi zbog neizlaska na izbore već zbog usvajanja komformističkog i konzumerističkog načina življenja čija nam je varljiva lagodnost otupila oštricu kritičkog rasuđivanja i ubila volju za jedinim stvarnim mijenjanjem, a to je aktivan rad na sebi te donošenje i sprovođenje odluka koje iz tog rada proizilaze.
Što se tiče neglasača njih ima različitih profila. Neki su bivši glasači koji su se previše puta razočarali, drugi ne glasaju iz ideoloških razloga poput anarhista ili zbog nepostojanja političke opcije u koju vjeruju (npr. to bi mogli biti komunisti u BiH danas), treći su potpuno apolitični likovi koje sve to skupa uopšte ne zanima itd. Što se mene tiče, biilo koji od ovih razloga je sasvim dovoljan razlog za izbornu apstinenciju.
Izbori su farsa ali ne zbog toga što su u svojoj suštini farsični već što su u našem slučaju ispražnjeni od suštine koja bi im dala smisao. Tu suštinu bi trebali puniti mi karizmatičnom snagom vlastite transformacije, realnom i praktičnom idejom u akciji, kroz promišljanje, odnose, inicijative i stvaralaštvo. Izbor i promjena su u nama, a ne u glasačkim kutijama.
Ovo pisanje nema za cilj pozivanje ljudi na neglasanje. Izbori nisu farsa uvijek i svuda, ustvari uopšte nije bitno gdje i kada se glasa već ko glasa. Kada glasa covjek koji jeste Promjena tada se nešto zaista i mijenja. To nije stvar izbora jednom u četiri godine, tu se radi o održavanju svjesnosti i izboru koji se pravi svakog trenutka u životu.